Azbest je prirodni silikatni mineral kristalne i vlaknaste strukture. Azbest u vidu azbestnih vlakna ima izuzetno poželjna svojstva: loš je provodilac toplote (dobar termički izolator), otporan je na plamen, dobar je zvučni izolator, otporan je na mehaničke uticaje, otporan na djelovanje hemijskih materija, niska cijena i dostupnost, upravo sve ovo je dovelo do raznolike primjene azbesta u komercijalne svrhe.
Još od 1906. godine počele su se sprovoditi studije koje su pokazale da azbest dovodi do oboljenja pluća i veće pojave maligniteta kod stanovništva u okolini rudnika azbesta. Azbestoza pluća otkrivena 1924. godine. Veza malignog oboljenja plućne maramice i izloženosti azbestu utvrđena 1940. godine. Krajem devedesetih u razvijenim zemljama započeo je proces zabrane upotrebe azbesta kao i njegovo uklanjanje iz zgrada i postrojenja.
Ljudi koji imaju kontakt s azbestom ne razvijaju uvijek zdravstvene probleme. Rizik od bolesti ovisi o više faktora:
- Koncentracija azbestnih vlakana u zraku;
- Koliko često i koje je vrijeme izloženosti;
- Koliko je vremena prošlo od početka izlaganja;
- Da li osoba već ima problema sa disajnim organima;
- Da li osoba pušač.
Dugotrajna izloženost azbestu može uzrokovati benigne bolesti pluća i pleure, kao što je azbestoza, difuzna plućna fibroza.
Azbestoza spada u grupu bolesti označenih kao pneumokonioze. Predstavlja progresivnu bolest koja nastaje udisanjem azbestne prašine ili azbestnih vlakana, koja ostavljaju trajne promjene na parenhimu pluća i/ili pleuri. Udisajem, vlakna dospijevaju do plućnih alveola, gdje dolazi do interakcije s alveolarnim makrofagima i celularnog imunog odgovora koji dovodi do hroničnog sporo progredirajućeg fibrozirajućeg procesa u plućnom intersticiju i pleuri.
Azbest ubija stanice, tako što započinje proces programirane nekroze stanice. Posljedice dugotrajne izloženosti azbestu obično se pokazuju 20 do 30 godina nakon početnog izlaganja. U konačnici dovodi do razaranja tkiva pluća kao i smanjene rastegljivosti pluća, što rezultuje smanjenjem mogućnosti za unos kiseonika u organizam.
Simptomi azbestoze mogu varirati od blagih do teških. Javljaju se postupno, i to samo nakon što se stvori mnogo vezivnih ožiljaka, pa pluća izgube elastičnost. Prvi simptomi su blaga zaduha (dispneja) i smanjena sposobnost za fizičku aktivnost. Dispneja se prvo javlja pri naporu, a zatim i u mirovanju uz kašalj i česte bronhitise. Kod oboljelih je često primjetna i hipertenzija. Pojava bronhitisa je već objektivan znak, a ne simptom, jer opstrukciju na razini malih disajnih puteva možemo mjeriti i objektivizirati. Međutim, takva oštećenja nisu specifična, jer je mogu izazvati i mnoge druge bolesti. Dijagnoza se postavlja na osnovu anamnestičkih podataka, uvidom u izloženost azbestu, koja je najčešće profesionalna, radiološkom obradom, te patohistološkom potvrdom promjena na plućima i/ili pleuri. Azbestoza pleure uključuje stvaranje pleuralnih plakova, kalcifikacije pleure, difuzna zadebljanja, adhezije, benigni pleuralni izljev i mezoteliom. Nažalost, za azbestozu nema lijeka, a prekid izloženosti azbestu ne zaustavlja napredak oboljenja. Liječenje se temelji na olakšavanju simptoma.
Sa aspekta stupnja izloženosti azbestu, ne postoji stupanj koji se može tretirati sigurnim. Iako se još uvijek diskutuje koja vrsta azbesta je najkancerogenija, jedno je sigurno, a to je da su sve vrste azbesta kancerogene.
Studije su pokazale da dugotrajna izloženost udisaju azbestnih vlakana dovodi do:
- Raka pluća
- Mezotelioma
- Raka jajnika
- Raka grla
Još uvijek se ispituje povezanost raka debelog crijeva sa izloženošću azbestu.
Pojava malignih oboljenja pluća (raka pluća i raka plućne maramice) je jasno povezana sa dužinom i intenzitetom izloženosti azbestu. Ne postoji “prag” doza, tj. “sigurna” doza za koju se može očekivati da neće dovesti do pojave malignih oboljenja pluća. Važno je napomenuti da istovremena izloženost duhanskom dimu i prašini azbesta drastično uvećava vjerovatnoću pojave raka pluća. Studije su pokazale da petogodišnji prekid pušenja smanjuje vjerovatnoću pojave raka pluća za 50% kod radnika izloženih azbestu.
Mezoteliom kao maligno oboljenje plućne ili trbušne maramice, čiji period latencije (razmak od izloženosti azbestu do razvoja bolesti) obično iznosi 30-40 godina, a vrlo rijetko može biti manje od 15 godina. 85-90% svih mezotelioma kod muškaraca je prouzrokovano profesionalnom izloženošću azbestu. Dugogodišnjim studijama došlo se do zaključka da je 20% svih maligniteta pluća prouzrokovano profesionalnom izloženošću kancerogenim materijama, dok je 50% svih profesionalnih maligniteta pluća prouzrokovano izloženošću azbestu, i u konačnici 10% svih maligniteta pluća su prouzrokovani azbestom. Mezoteliom je u uskoj povezanosti sa azbestozom.
Pošto nema dokaza o štetnom uticaju azbesta iz vode, Svjetska zdravstvena organizacija nije predložila nikakvu normu o upotrebi azbesta kada je u pitanju voda za piće. Urađene su mnogobrojne studije na životinjama, kao i uporedne studije na građanima koji su konzumirali vodu iz azbestnih cijevi i onih koji su je pili iz drugih cjevovoda. Analize su potvrdile da nema povećanja niti pojave kancerogenih oboljenja kod ispitanika. Na osnovu dosadašnjih studija stručnjaci su, dakle, utvrdili da ne postoji veza između eventualnih bolesti i vode koja teče kroz azbestne cjevovode. Kada su u pitanju azbestne ploče na krovovima, u slučaju da su azbestne ploče cijele, ne predstavljaju nikakvu opasnost i mogu biti na krovu još godinama.
Savjeti i mjere prevencije:
- Redovni medicinski pregledi;
- Redovno vakcinisanje protiv gripe i pneumokokne upale pluća;
- Prestanak pušenja;
- Pri radu sa azbestom, koristiti ličnu zaštitnu opremu.
